Seladonit
Seladonit (prema franc. céladon) je zeleni mineral, filosilikat iz skupine hidrotinjaca, po kemijskom sastavu sličan glaukonitu. Nalazi se u žilama i šupljinama vulkanskih stijena. Ponekad se još koristi za proizvodnju zelenoga pigmenta.[1]
Hidrotinjci
Hidrotinjci je skupni naziv za vrlo sitne čestice (reda veličine glinenih čestica) koje su bitne sastavnice šejlova (glinenih škriljevca) i slične tinjcima (liskunima). Riječ je o filosilikatima koji se od tinjaca razlikuju manjom zamjenom silicija s aluminijem u tetraedrima. Moguće su interstratifikacije s montmorilonitom, kao i neuređenost u slaganju strukturnih slojeva. Među varijetetima se obično izdvajaju:
- ilit, K1–1,5Al4(Si7–6,5Al1–1,5O20)(OH)4, kojim se često označava cijela skupina,
- glaukonit, koji je magnezijsko-aluminijski hidrotinjac s prijelazima do seladonita, koji je gotovo bez aluminija.
Prijelazni se oblici često označavaju kao hidromuskorit, hidrobiotit, hidroparagonit i teško ih je točno okarakterizirati. Hidrotinjci su tipični produkti trošenja (izluživanja) primarnih silikata, ali postoje naznake nastanka i iz koloidnih otopina agradacijom.[2]
Zelena zemlja
Zelena zemlja je pigment koji nastaje u prirodi raspadanjem augita, i ima je u velikim količinama oko talijanskog grada Verone, po kome se često naziva veronska zemlja. Svojstven je po hladnom, plavičasto zelenom tonu. Posjeduje svestranu otpornost. Kao uljana boja priprema se s većom količinom veziva, sporije suši, slabe je pokrivne moći a osušeni premaz je mek i elastičan. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. Radi intenziviranja obojenosti, zelenoj zemlji se dodaju kromov oksid ili kromov hidroksid.[3]
Zelena zemlja, poznata i kao terra verde ili veronska zelena, je anorganski pigment dobiven iz minerala seladonita i glaukonita.[4][5][6] Njegova kemijska formula je K[(Al, FeIII), (FeII, Mg](AlSi3,Si4)010(OH)2.[7]
Zelena zemlja koju su prvi koristili stari Rimljani otkrivena je na zidnim slikama Pompeja i Dura-Europosa.[8][9] Renesansni slikar i pisac Cennino Cennini tvrdio je da se "drevni nikada nisu pozlatili, osim ovim zelenim" koja se koristila kao podloga. U srednjem vijeku, jedna od njegovih najpoznatijih primjena bila je premazivanje boje tonova tijela.
Visokokvalitetna ležišta mogu se naći u Engleskoj, Francuskoj, Cipru, Njemačkoj i u Monte Baldu kod Verone u Italiji. Boja se kreće od neutralne žute zelene do svijetlo zelenkaste do tamno mat maslinasto zelene.
Izvori
Vanjske poveznice
- ↑ seladonit, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 24. 8. 2020.
- ↑ hidrotinjci, [2] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 24. 8. 2020.
- ↑ "Slikarska tehnologija – materijali i tehnika", [3], www.slikarskatehnologija, pristupljeno 20. 7. 2020.
- ↑ Green earth Colourlex. Retrieved August 29, 2016.
- ↑ Green earth Predložak:Webarchive. Pigments through the Ages. www.webexhibits.com. Retrieved August 29, 2016.
- ↑ Predložak:Cite book
- ↑ Common Medieval Pigments. d-scholarship.pitt.edu. Retrieved August 29, 2016.
- ↑ Predložak:Cite book
- ↑ Terre Verte. https://www.library.cornell.edu/preservation/paper/4PigAtlasWestern1.pdf. Retrieved August 30, 2016.