Miller-Ureyev eksperiment

Miller-Ureyev eksperiment[1] (ili Urey-Millerov eksperiment)[2] bio je eksperiment koji je simulirao hipotetičke uvjete za koje se smatralo da su postojali na Zemlji u prvim fazama nastanka i provjeravali su mogućnost kemijskih početaka života. Ovaj eksperiment dokazao je hipotezu Aleksandra Oparina i J. B. S. Haldanea da su uvjeti na ranoj Zemlji omogućavali kemijske reakcije koje su sintetizirale organske spojeve od anorganskih. Ovaj su eksperiment 1952. godine izveli Stanley Miller i Harold Urey sa Sveučilišta u Chicagu,[3] a njegove rezultate objavili su 1953. godine.[4][5][6]
Eksperiment

U svom su eksperimentu Miller i Urey koristili vodu (H2O), metan (CH4), amonijak (NH3) i vodik (H2) u zatvorenom i steriliziranom sklopu, koji se sastojao od dvije zatvorene staklene posude povezane sustavom staklenih cijevi. U prvoj se posudi nalazila tekuća voda koja je grijanjem služila kao izvor vodene pare, dok se u drugoj nalazila navedena smjesa plinova i dvije elektrode. Električni luk stvoren od elektroda je simulirao munje u prvobitnoj atmosferi. Smjesa se potom hladila i voda se ponovo kondenzirala u prvoj posudi kako bi ponovo započela ciklus.
Nakon tjedan dana neprekidnog protoka vodene pare i plinova u nepromijenjenim uvjetima, Miller i Urey primijetili su da je 15%-20% ugljika iz metana formiralo organske spojeve, među njima i pojedine aminokiseline, osnovne sastavne dijelove bjelančevina. (vidi tablicu niže)
Ipak, mora se naglasiti, da su stvorene aminokiseline bile L ("lijevi") i D ("desni") optički izomeri u jednakim količinama. Takva distribucija nije karakteristična za makromolekule u živim bićima kakve danas poznajemo. Bjelančevine su u svim živim bićima danas sastavljene samo od L-aminokiselina. Sama proizvodnja oba optička izomera dala je sigurnost znanstvenicima da su spojevi posljedica same kemijske reakcije, a ne proizvod kontaminacije vanjskih živih organizama.[4]
Rezultati
Od 59.000 mikromola (µmol = 1/1.000.000 mola) CH4 koji su ušli u reakciju, dobiveno je:[7]
Molekula Kemijska formula Proizvedeno
(N° µmol)Atomi
CAtomi C
u µmolMravlja kiselina 2330 1 2330 Glicin * 630 2 1260 Glikolna kiselina 560 2 1120 Alanin * 340 3 1020 Mliječna kiselina 310 3 930 ß-Alanin 150 3 450 Octena kiselina 150 2 300 Propionska kiselina 130 3 390 Iminodioctena kiselina 55 4 220 Diaminooctena kiselina 50 3 150 a-amino-n-maslačna kiselina 50 4 200 a-hidroksi-n-maslačna kiselina 50 4 200 Sukcinska kiselina (jantarna) 40 4 160 Urea 20 1 20 N-Metilurea 15 2 30 N-Metilalanin 10 4 40 Glutaminska kiselina * 6 5 30 Asparaginska kiselina * 4 4 16 a-aminoizomaslačna kiselina 1 4 4 Ukupno: 4916 Ukupno: 8944
- * = aminokiseline koje ulaze u sastav bjelančevina
Miller je tim eksperimentom dokazao da električna pražnjenja koja simuliraju ona atmosferska, u prisutnosti vode i plinova za koje se pretpostavljalo da su bili prisutni u prvobitoj atmosferi mogu proizvesti organske molekule, među njima i aminokiseline.
Neki su dokazi nagovijestili da je Zemljina prvobitna atmosfera mogla imati drugačiji sastav plinova od onih korištenih u Miller-Ureyevom eksperimentu. Postoje dokazi o velikim vulkanskim erupcijama prije četiri milijarde godina, koje bi mogle ispustiti ugljikov(IV) oksid, dušik, sumporovodik (H2S) i sumporov dioksid (SO2) u atmosferu. Miller je ponovio svoj eksperiment 1958. godine, ovaj put u izmijenjenim uvjetima dodavši sumporovodik (H2S), plin koji se oslobađa kod vulkanskih reakcija.[5]
Poslije Milerove smrti 2007. godine, Jeffrey Bada i suradnici koji su pronašli i ispitali konzervirane uzorke eksperimenta iz 1958. godine uspjeli su dokazati da su nastale 23 različite aminokiseline u odnosu na Millerov prvobitni eksperiment. Ovo je značajno više nego što je Miller prvobitno objavio i više od 20 koji se javljaju u živim bićima. U ponovljenom eksperimentu je dokazana i sinteza 7 organskih spojeva koji sadrže sumpor (S), među kojima je i metionin, koji ulazi u sastav bjelančevina.[8]
Tijek kemijskih reakcija
Tijekom trajanja kemijske reakcije, Miller je sakupljao uzorke i otkrio da se koncentracija amonijaka i metana postupno smanjuje i da dolazi do nastanka cijanovodične kiseline, cijanogena i formaldehida:
Do sinteze aminokiselina dolazilo je kasnije uz postupno smanjivanje koncentracije aldehida i cijanovodične kiseline. Time je dokazano da su aminokiseline nastale kemijskom reakcijom poznatom kao Streckerova sinteza.
- Aldehid, cijanovodična kiselina i voda reagiraju i nastaje aminokiselina.
- Aldehid, cijanovodična kiselina i voda reagiraju i nastaje a-hidroksi-aminokiselina.
Izvori
Vanjske poveznice
- Predložak:Eng icon A Production of Amino Acids Under Possible Primitive Earth Conditions Predložak:Webarchive (autor: Stanley L. Miller, Science, br. 117., svibanj 15, 1953.)
- Predložak:Eng icon A simulation of the Miller–Urey Experiment along with a video Interview with Stanley Miller (autor: Scott Ellis iz CalSpace; UCSD)
- Predložak:Eng icon Origin-Of-Life Chemistry Revisited: Reanalysis of famous spark-discharge experiments reveals a richer collection of amino acids were formed
- Predložak:Eng icon Miller–Urey experiment explained Predložak:Webarchive
- ↑ Predložak:Cite journal
- ↑ Predložak:Cite journal
- ↑ Predložak:Cite journal
- ↑ 4,0 4,1 Predložak:Cite journal
- ↑ 5,0 5,1 Predložak:Cite journal Miller states that he made "A more complete analysis of the products" in the 1953 experiment, listing additional results.
- ↑ Predložak:Cite journal
- ↑ Richard E. Dickerson: Chemische Evolution und der Ursprung des Lebens, in Spektrum der Wissenschaft, 1979.,svezak 9, str. 193.
- ↑ Predložak:Cite journal