Miller-Ureyev eksperiment

Izvor: testwiki
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Stanley Miller

Miller-Ureyev eksperiment[1] (ili Urey-Millerov eksperiment)[2] bio je eksperiment koji je simulirao hipotetičke uvjete za koje se smatralo da su postojali na Zemlji u prvim fazama nastanka i provjeravali su mogućnost kemijskih početaka života. Ovaj eksperiment dokazao je hipotezu Aleksandra Oparina i J. B. S. Haldanea da su uvjeti na ranoj Zemlji omogućavali kemijske reakcije koje su sintetizirale organske spojeve od anorganskih. Ovaj su eksperiment 1952. godine izveli Stanley Miller i Harold Urey sa Sveučilišta u Chicagu,[3] a njegove rezultate objavili su 1953. godine.[4][5][6]

Eksperiment

Skica eksperimenta

U svom su eksperimentu Miller i Urey koristili vodu (H2O), metan (CH4), amonijak (NH3) i vodik (H2) u zatvorenom i steriliziranom sklopu, koji se sastojao od dvije zatvorene staklene posude povezane sustavom staklenih cijevi. U prvoj se posudi nalazila tekuća voda koja je grijanjem služila kao izvor vodene pare, dok se u drugoj nalazila navedena smjesa plinova i dvije elektrode. Električni luk stvoren od elektroda je simulirao munje u prvobitnoj atmosferi. Smjesa se potom hladila i voda se ponovo kondenzirala u prvoj posudi kako bi ponovo započela ciklus.

Nakon tjedan dana neprekidnog protoka vodene pare i plinova u nepromijenjenim uvjetima, Miller i Urey primijetili su da je 15%-20% ugljika iz metana formiralo organske spojeve, među njima i pojedine aminokiseline, osnovne sastavne dijelove bjelančevina. (vidi tablicu niže)

Ipak, mora se naglasiti, da su stvorene aminokiseline bile L ("lijevi") i D ("desni") optički izomeri u jednakim količinama. Takva distribucija nije karakteristična za makromolekule u živim bićima kakve danas poznajemo. Bjelančevine su u svim živim bićima danas sastavljene samo od L-aminokiselina. Sama proizvodnja oba optička izomera dala je sigurnost znanstvenicima da su spojevi posljedica same kemijske reakcije, a ne proizvod kontaminacije vanjskih živih organizama.[4]

Rezultati

Od 59.000 mikromola (µmol = 1/1.000.000 mola) CH4 koji su ušli u reakciju, dobiveno je:[7]

Molekula Kemijska formula  Proizvedeno 
(N° µmol)
Atomi
C
 Atomi C 
u µmol
Mravlja kiselina  HCOOH
2330
1
2330
Glicin *  H2NCH2COOH
630
2
1260
Glikolna kiselina  HOCH2COOH
560
2
1120
Alanin *  H3CCH(NH2)COOH
340
3
1020
Mliječna kiselina  H3CCH(OH)COOH
310
3
930
ß-Alanin  H2NCH2CH2COOH
150
3
450
Octena kiselina  H3CCOOH
150
2
300
Propionska kiselina  H3CCH2COOH
130
3
390
Iminodioctena kiselina  HOOCCH2NHCH2COOH
55
4
220
Diaminooctena kiselina  H3CNHCH2COOH
50
3
150
a-amino-n-maslačna kiselina  H3CCH2CH(NH2)COOH
50
4
200
a-hidroksi-n-maslačna kiselina  H3CCH2CH(OH)COOH
50
4
200
Sukcinska kiselina (jantarna)  HOOCCH2CH2COOH
40
4
160
Urea  H2NCONH2
20
1
20
N-Metilurea  H2NCONHCH3
15
2
30
N-Metilalanin  H3CCH(NHCH3)COOH
10
4
40
Glutaminska kiselina *  HOOCCH2CH2CH(NH2)COOH 
6
5
30
Asparaginska kiselina *  HOOCCH2CH(NH2)COOH
4
4
16
a-aminoizomaslačna kiselina  H3CC(CH3)(NH2)COOH
1
4
4
 
Ukupno: 4916
 
Ukupno: 8944
* = aminokiseline koje ulaze u sastav bjelančevina

Miller je tim eksperimentom dokazao da električna pražnjenja koja simuliraju ona atmosferska, u prisutnosti vode i plinova za koje se pretpostavljalo da su bili prisutni u prvobitoj atmosferi mogu proizvesti organske molekule, među njima i aminokiseline.

Neki su dokazi nagovijestili da je Zemljina prvobitna atmosfera mogla imati drugačiji sastav plinova od onih korištenih u Miller-Ureyevom eksperimentu. Postoje dokazi o velikim vulkanskim erupcijama prije četiri milijarde godina, koje bi mogle ispustiti ugljikov(IV) oksid, dušik, sumporovodik (H2S) i sumporov dioksid (SO2) u atmosferu. Miller je ponovio svoj eksperiment 1958. godine, ovaj put u izmijenjenim uvjetima dodavši sumporovodik (H2S), plin koji se oslobađa kod vulkanskih reakcija.[5]

Poslije Milerove smrti 2007. godine, Jeffrey Bada i suradnici koji su pronašli i ispitali konzervirane uzorke eksperimenta iz 1958. godine uspjeli su dokazati da su nastale 23 različite aminokiseline u odnosu na Millerov prvobitni eksperiment. Ovo je značajno više nego što je Miller prvobitno objavio i više od 20 koji se javljaju u živim bićima. U ponovljenom eksperimentu je dokazana i sinteza 7 organskih spojeva koji sadrže sumpor (S), među kojima je i metionin, koji ulazi u sastav bjelančevina.[8]

Tijek kemijskih reakcija

Tijekom trajanja kemijske reakcije, Miller je sakupljao uzorke i otkrio da se koncentracija amonijaka i metana postupno smanjuje i da dolazi do nastanka cijanovodične kiseline, cijanogena i formaldehida:

CO2CO+[O]
CH4+2[O]CH2O+H2O
CO+NH3HCN+H2O
CH4+NH3HCN+3H2 (Proces BMA)

Do sinteze aminokiselina dolazilo je kasnije uz postupno smanjivanje koncentracije aldehida i cijanovodične kiseline. Time je dokazano da su aminokiseline nastale kemijskom reakcijom poznatom kao Streckerova sinteza.

RCHO+HCN+H2OH2NCHRCOOH
Aldehid, cijanovodična kiselina i voda reagiraju i nastaje aminokiselina.
RCHO+HCN+2 H2OHOCHRCOOH+NH3
Aldehid, cijanovodična kiselina i voda reagiraju i nastaje a-hidroksi-aminokiselina.

Izvori

Predložak:Izvori

Vanjske poveznice

  1. Predložak:Cite journal
  2. Predložak:Cite journal
  3. Predložak:Cite journal
  4. 4,0 4,1 Predložak:Cite journal
  5. 5,0 5,1 Predložak:Cite journal Miller states that he made "A more complete analysis of the products" in the 1953 experiment, listing additional results.
  6. Predložak:Cite journal
  7. Richard E. Dickerson: Chemische Evolution und der Ursprung des Lebens, in Spektrum der Wissenschaft, 1979.,svezak 9, str. 193.
  8. Predložak:Cite journal