Aksiom matematičke indukcije

Izvor: testwiki
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Aksiom matematičke indukcije je aksiom o matematičkoj (potpunoj, totalnoj) indukciji. Omogućava da iz izvjesnih svojstava podskupa zaključimo odnos dvaju skupova. Ovim aksiomom se mogućava i sredstvo je za prouučavati beskonačne skupove, za dokazivati poučke i za definiciju funkcija.

Aksiom glasi:

Neka je skup M podskup skupa prirodnih brojeva .

Pretpostavimo dva svojstva skupa M:

  1. 1 M
  2.   (n)(nMn+1M)

Slijedi zaključak: M=

Primjeri

Možda najosnovniji primjer za metodu matematičke indukcije je suma konačno mnogo uzastopnih prirodnih brojeva. Želimo li dokazati tvrdnju, odnosno formulu 1+2+3+ ... +n=n(n+1)2 možemo postupiti ovako:

Dokazujemo da tvrdnja vrijedi za prvi broj u navedenom skupu, a to je "cijeli" skup , dakle u ovom slučaju za broj 1: 1=1(1+1)2. Time smo dokazali bazu indukcije.

Sada pretpostavljamo da tvrdnja vrijedi barem za jedan broj različit od 1 iz našeg skupa, neka je to m-ti broj iz skupa ,nm=m (1). Prema tome, pretpostavljamo da vrijedi 1+2+ ... +m=m(m+1)2. (*) Ovo se zove pretpostavka indukcije.

Nadodajmo m+1 na obje strane jednakosti. Vidimo da tada tvrdnja tada vrijedi i za sljedeći broj, m+1. Dakle, pretpostavljamo da je 1+2+ ... +m+(m+1)=(m+1)(m+2)2. Sada slijedi ključan korak u ovoj metodi. Prema prvoj pretpostavi lijevu stranu jednakosti (*) možemo napisati kao: m(m+1)2+(m+1), što daje (m+1)(m+2)2. Time smo dokazali da ako tvrdnja vrijedi za m, onda nužno vrijedi i za m+1. Ovaj se dio naziva korakom indukcije.

Pokazali smo da tvrdnja vrijedi za 1. No, onda vrijedi i za 2, onda i za 3, itd. Time smo dokazali da tvrdnja vrijedi n.

Sada je jasan aksiom matematičke indukcije.

Izvori

  1. Kurepa, Svetozar. Matematička analiza 1. Diferenciranje i integriranje. Zagreb: Školska knjiga, 1997.; str. 17-18