Vidi kôd stranice Elektron

{{Infobox Čestice
| pozadina=
| ime= Elektron
| slika= [[File:Crookes_tube-in_use-lateral_view-standing_cross_prPNr°11.jpg|300px|alt=A glass tube containing a glowing green electron beam|]]
| opis= [[Crookesova cijev]]: elektroni putuju ravno s lijeve strane gdje je [[katoda]], na desnu stranu gdje je [[anoda]] ([[žica]] na dnu [[cijev]]i desno). Kao dokaz struje elektrona postavljen je [[Malteški križ]] koji baca sjenu na desnu stranu cijevi.
| br_vrsta = 
| klasifikacija= 
| kompozicija= [[Elementarna čestica]]
| statistika = [[Fermion]]
| grupa = [[Lepton]]
| porodica= Prva
| međudjelovanje= [[gravitacijska sila|gravitacijsko]], [[elektromagnetska sila|elektromagnetsko]], [[slaba sila|slabo]]
| čestica= 
| antičestica= [[Pozitron]] (antielektron)
| status = 
| teoretiziran=Richard Laming ([[1838.]] – [[1851.]]), G. Johnstone Stoney ([[1874.]]) i ostali
| otkriven= [[Joseph John Thomson]] ([[1897.]])
| simbol = e⁻, β⁻
| masa = 9,109 382 15(4 5)×10<sup>−31</sup> [[kg]] 
5,485 799 094 3(23)×10<sup>−4</sup> [[atomska jedinica mase|u]]<br />
[1 822,888 502 04(7 7)]<sup>−1</sup> u<br />
0,510 998 910 (13) [[elektronvolt|MeV/c<sup>2</sup>]]<ref> P.J. Mohr, B.N. Taylor, and D.B. Newell: "The 2014 CODATA Recommended Values of the Fundamental Physical Constants". This database was developed by J. Baker, M. Douma, and S. Kotochigova. National Institute of Standards and Technology, Gaithersburg, MD 20899.</ref> 
| vrijeme_poluraspada= 
| raspad_čestice= 
| električni_naboj= −1 [[elementarni naboj|e]]<br />
−1,602 176 487 (40)×10<sup>−19</sup> [[Kulon|C]]<br />
−4,803×10<sup>−10</sup> [[statkulon|esu]]<br />
| naboj_radius = 
| električni_dipolni_moment = 
| električna_polarizabilnost = 
| magnetski_moment = −1,001 159 652 181 11 [[Bohrov magneton|μ<sub>B</sub>]]
| magnetska_polarizabilnost = 
| boja_naboj= 
| spin = 1⁄2
| br_spin_stanja= 
| lepton_br= 
| barion_br= 
| stranost= 
| šarmantnost= 
| dubina= 
| vršnost= 
| izospin = 
| slab_izospin = 
| slab_izospin_3 = 
| hipernaboj = 
| slab_hipernaboj = 
| kiralnost = 
| B-L =
| X_naboj=
| paritet = 
| g_paritet = 
| c_paritet = 
| r_paritet = 
| održana_simetrija =
}}

[[datoteka:Electron diffraction Laue-zone tilt-series.gif|mini|desno|300px| [[Ogib]] ili difrakcija elektrona je pokazala da se elektroni ponašaju i kao [[čestica|čestice]] i kao [[val]]ovi ([[Dualizam (fizika)|dualizam]]).]]

[[datoteka:VFPt charges plus minus thumb.svg|300px|mini|desno|Prikaz [[električno polje|električnog polja]] koje okružuje pozitivni (crveno) i negativni (plavo) električni naboj.]]

[[datoteka:CoulombsLaw.svg|mini|desno|300px|Istoimeni električni naboji se djelovanjem [[Coulombov zakon|elektrostatičke sile]] odbijaju, a naboji suprotnog predznaka privlače.]]

[[datoteka:Bohr atom model.svg|mini|desno|300px|U pojednostavljenom [[Bohrov model atoma|Bohrovom modelu atoma]] vodika, [[Balmerova serija]] nastaje skokom elektrona na drugu energetsku razinu (n=2). Prikazana je emisija [[svjetlost]]i. Prijelaz elektrona predstavlja H-alfa, prvu liniju Balmerove serije, [[valna duljina|valne duljine]] 656 [[metar|nm]].]]

[[datoteka:Compton-scattering.svg|mini|desno|300px|[[Arthur Holly Compton|Comptonov učinak]]: [[foton]] [[valna duljina|valne duljine]] <math>\lambda</math> koji dolazi s lijeve strane, sudara se sa slobodnim elektronom, pa se zatim stvara novi foton valne duljine <math>\lambda'</math> koji se raspršuje pod [[kut]]em <math>\theta</math>.]]

[[datoteka:Lorentz force.svg|mini|desno|300px|Putanja čestice u [[magnetsko polje|magnetskom polju]] u ovisnosti o predznaku [[električni naboj|električnog naboja]]: elektron ima negativan ''q'' tako da [[putanja]] ide prema gore.]]

[[datoteka:Electrona in crystallo fluentia.svg|mini|desno|300px|[[Električna struja]] je usmjereno gibanje slobodnih elektrona.]]
[[Datoteka:Photoelectric effect in a solid - diagram.svg|alt=|mini|300x300px|Prikaz [[Fotoelektrični učinak|fotoelektričnog učinka]].]]
[[datoteka:HAtomOrbitals.png|mini|desno|300px|[[Vodik]]ove [[Orbitale|atomske orbitale]] na različitim [[Energijske razine|energetskim razinama]]. Svjetlija područja pokazuju mjesta gdje se elektron najvjerojatnije može naći.]]

[[datoteka:Elektroneneinfang (2 Phasen).png|300px|mini|desno|[[Elektronski uhvat]].]]

'''Elektron''' je [[Električni naboj|negativno nabijena]], stabilna [[subatomska čestica]]. Elektron je uz [[proton]] i [[neutron]] jedna od sastavnih čestica [[atom]]a. Pripada [[fermion]]ima i [[lepton]]ima, najlakši je od tri otkrivena električki nabijena [[lepton]]a. [[Valna duljina]] ''λ'' elektrona zadana je [[Louis de Broglie|de Broglievom]] relacijom: 

:<math>\lambda = \frac{h}{m_e \cdot v} </math>

gdje je ''v'' [[Specijalna teorija relativnosti|nerelativistička]] [[brzina]] elektrona, ''h'' [[Planckova konstanta]], ''m<sub>e</sub>'' [[masa]] elektrona. Najčešće se elektroni oslobađaju iz atoma, [[molekula]] ili [[Kristalna rešetka|kristalne rešetke]] obasjavanjem [[svjetlost|svjetlošću]], izlaganjem [[Rendgenske zrake|rendgenskomu zračenju]] ili elektronima, zagrijavanjem na visoke [[temperatura|temperature]] i slično. [[Atomska jezgra|Atomske jezgre]] izbacuju elektrone u obliku [[Beta-čestica|beta-zračenja]] (radioaktivnost); elektroni nastaju i u nizu procesa među elementarnim česticama. Par elektron-antielektron nastaje iz visokoenergijskoga gama-kvanta (energije iznad 1 [[eV|MeV]]).<ref>{{Citiranje weba |url=https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=70086 |title=elektron |work=Hrvatska enciklopedija |publisher=Leksikografski zavod Miroslav Krleža |year=2017.}}</ref>

== Svojstva ==

=== Opća svojstva ===

;[[masa]]: <math>m_e =\,\,\,  9,109 \cdot 10^{-31}\ \mbox{kg}</math>
;[[Elementarni naboj|elementarni električni naboj]]: <math> e =\,\,\, -\, 1,602\,177\,33(4\,9) \cdot 10^{-19}\ \mbox{C}</math>
;[[spin]] ([[SI]]): <math> s = \frac{1}{2}\hbar </math>
;[[magnetski moment]] ([[SI]]): <math>\mu = \frac{e\, \hbar}{2\, m_e}</math>

gdje je  <math> \hbar </math> [[Planckova konstanta|reducirana Planckova konstanta]].

=== Dualna priroda elektrona ===
{{Glavni|Dualizam (fizika)}}

Louis de Broglie je u svojoj [[doktor]]skoj disertaciji iz [[1924.]] uveo hipotezu o elektronskim [[val]]ovima, odnosno pretpostavio da elektronima u pokretu treba pridružiti i valna svojstva. Prije njega, zahvaljujući [[Einstein]]ovom objašnjenju [[fotoelektrični efekt|fotoelektričnog učinka]] i [[Max Planck|Planckovom]] objašnjenju [[Zračenje|zračenja]] [[Crno tijelo|apsolutno crnog tijela]], ukazala se nužnost da se zrakama svjetlosti ([[elektromagnetsko zračenje|elektromagnetskom zračenju]]) pridruže i čestična svojstva. De Broglie je stoga postavio obrnuto pitanje: ''"Ako svjetlost osim valnih posjeduje i čestična svojstva, treba li česticama tvari, kao što su, primjerice, elektroni, osim čestičnih pridružiti i valna svojstva?"''

Ovu njegovu pretpostavku o valnim svojstvima čestica znanstvena je javnost u prvi mah primila s nevjericom, pa čak i podsmijehom.{{Potrebna provjera}} Međutim, njegovu teoriju su potvrdili [[Lester Germer|L. Germer]] i [[Clinton Joseph Davisson|C. J. Davisson]] [[1927.]] godine u [[pokus]]u kojim je dokazan [[ogib]] ili [[difrakcija]] elektrona na [[kristali]]ma. Difrakcijska slika je bila dokaz valne prirode elektrona. Za rad na valnoj mehanici i za otkriće valne prirode elektrona dobio je [[Nobelova nagrada za fiziku|Nobelovu nagradu za fiziku]] [[1929.]] Jedna od primjena njegovog otkrića je [[elektronski mikroskop]], koji je imao mnogo veću [[rezolucija|rezoluciju]] od optičkih [[mikroskop]]a jer je valna duljina elektrona mnogo kraća od valne duljine svjetlosti. De Broglieova hipoteza postala je tako jedan od osnovnih postulata nove valne ili [[kvantna mehanika|kvantne mehanike]], ali također uvela u fiziku i problem takozvanog [[Dualizam (fizika)|valno-čestičnog dualizma]]. Kao primjer ove pojave danas se najčešće navodi pokus ogiba elektrona na dvostrukom prorezu.

=== Električni naboj ===
{{Glavni|Električni naboj}}

'''Električni naboj''' ili '''količina elektriciteta''' (oznaka ''q'' ili ''Q'') je [[fizikalna veličina]] koja opisuje temeljno svojstvo [[čestica]] koje uzajamno djeluju električnim [[sila]]ma. Određuje se kao umnožak [[električna struja|električne struje]] ''I'' i [[Vrijeme (fizika)|vremena]] njezina protjecanja ''t'':

:<math>Q = I  \cdot t </math>

[[Mjerna jedinica]] električnoga naboja je [[kulon]] (C).

Postoje dvije vrste električnoga naboja, pozitivni i negativni, koji su po svojim učincima suprotni. Čestice ili [[fizikalno tijelo|fizikalna tijela]] nabijena istoimenim električnim nabojem međusobno djeluju odbojnom [[sila|silom]], a čestice ili tijela nabijena raznoimenim električnim nabojem se privlače. Električki nabijene čestice u mirovanju stvaraju [[električno polje|električna polja]], a električki nabijene čestice u gibanju stvaraju električna, elektromagnetska i magnetska polja. Dogovorno je označen kao pozitivan onaj električni naboj što ga [[trenje]]m dobije [[staklo|stakleni]] štap, a kao negativan, električni naboj proizveden trenjem na štapu od [[smola|smole]]. [[Atom]]i su električki neutralni i većina tvari na [[Zemlja|Zemlji]] je električki neutralna. [[Tvar]]i postaju električki nabijene kad se u njima razdvoje različito nabijene čestice, to jest kad se pojedini elektroni izdvoje iz atoma. Nositelji negativnoga električnoga naboja najčešće su elektroni, a nositelji pozitivnoga naboja najčešće su atomi kojima nedostaje jedan ili više elektrona ([[ion]]) odnosno, na subatomskoj razini, [[proton]]i.

Električni naboji tijela uvijek su višekratnici [[Elementarni naboj|elementarnog električnog naboja elektrona]] ''e'' = –1,602177 · 10<sup>–19</sup> C. Jedine do danas poznate čestice koje mogu imati električni naboj manji od naboja elektrona su [[kvark]]ovi.<ref>{{Citiranje weba |url=https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17585 |title=električni naboj (količina elektriciteta) |work=Hrvatska enciklopedija |publisher=Leksikografski zavod Miroslav Krleža |year=2017.}}</ref> Električni naboj je temeljno očuvano svojstvo nekih [[subatomske čestice|subatomskih čestica]], koje određuje njihovu elektromagnetsku interakciju. Električki nabijena materija utječe na, i stvara, [[elektromagnetsko polje|elektromagnetska polja]]. Međudjelovanje između naboja i polja je izvor jedne od [[Fundamentalne interakcije|četiri fundamentalne sile]], i to [[elektromagnetska sila|elektromagnetske sile]].

== Povijest istraživanja ==
Prvi je [[Tales]] iz Mileta (600 pr. Kr.) pisao da [[jantar]] ([[Grčki jezik|grč]]. ''ἤλεϰτρον'', ''ḗlektron''), kada se [[trenje|tare]], privlači sitne čestice [[tvar]]i, a [[William Gilbert|W. Gilbert]] otkrio je da i druge tvari, a ne samo jantar, imaju ''električno'' svojstvo. Pojavu električnoga odbijanja prvi je 1672. opazio [[Otto von Guericke]], a 1663. konstruirao je prvi elektrostatički stroj na [[trenje]]. Razliku među [[Električni vodič|vodičima]] i [[Električni izolator|izolator]]ima otkrio je [[Stephen Gray]]. Francuski kemičar [[Charles François de Cisternay du Fay|C. F. C. du Fay]] utvrdio je 1734. različitost električnog naboja nastalog trljanjem [[staklo|stakla]] od naboja nastalog trljanjem [[smola|smole]], a [[Georg Christoph Lichtenberg|G. Ch. Lichtenberg]] nazvao je pozitivnim električni naboj nastao trljanjem stakla. Oko 1747. [[Benjamin Franklin|B. Franklin]] konstatirao je da se pri trenju stvaraju uvijek jednake količine pozitivnog i negativnog električnog naboja. Istraživanjem [[sila]] koje djeluju među električnim nabojima bavili su se [[Henry Cavendish|H. Cavendish]] i [[Joseph Priestley|J. Priestley]], a zakon o ovisnosti privlačne ili odbojne sile o nabojima i udaljenosti među nabojima, a osnovi pokusa formulirao, [[Charles-Augustin de Coulomb|Ch. A. de Coulomb]], pa se po njemu [[mjerna jedinica]] električnog naboja naziva [[kulon]] (C). Prema Coulombovu zakonu sila F koja djeluje između dvaju točkastih električnih naboja ''q<sub>1</sub>'' i ''q<sub>2</sub>'' razmjerna je produktu obaju naboja, a obrnuto razmjerna kvadratu njihova razmaka ''r'':

:<math>F = \frac{1}{4 \pi \varepsilon_0} \cdot \frac{q_1 \cdot q_2}{r^2}</math>

gdje je: ''ε<sub>0</sub>'' - [[dielektrična permitivnost vakuuma]]. Sila je najjača u [[vakuum]]u, a slabija u svim drugim sredstvima:<ref>{{Citiranje weba |url=https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=12611 |title=Coulombov zakon |work=Hrvatska enciklopedija |publisher=Leksikografski zavod Miroslav Krleža |year=2015.}}</ref>

:<math>F = \frac{1}{4 \pi\, \varepsilon} \cdot \frac{q_1 \cdot q_2}{r^2} = \frac{1}{4 \pi\, \varepsilon_0\varepsilon_r} \cdot \frac{q_1 \cdot q_2}{r^2} </math>

gdje je: ''ε<sub>r</sub>'' -[[ relativna dielektrična permitivnost]] nekog sredstva ili tvari, ''ε'' - [[dielektrična permitivnost]] (ili samo [[permitivnosti]]) tvari.

[[Sila]] ''F'' je [[vektor]], pa je i jakost električnog polja ''E'' vektorska veličina, a kao smjer električnoga polja uzima se onaj smjer u kojem djeluju sile na pozitivni naboj. Električno polje može se opisati i [[skalar]]nim veličinama, [[električni potencijal|potencijalima]] ''V''. Električni naboji mogu pod utjecajem električnih sila obavljati [[mehanički rad]], a to znači da u svakoj točki polja električni naboj ''q'' ima izvjesnu [[Potencijalna energija|potencijalnu energiju]] ([[električni potencijal]]) s obzirom na neku referentnu točku u polju kojoj se pripisuje potencijal ''φ'' = 0. To je obično vrlo udaljena točka u polju ili [[Zemlja]]. Sve točke u polju koje imaju isti potencijal leže na ekvipotencijalnim plohama.

Za električni naboj ''q'' [[električni potencijal]] ''V'' neke točke na udaljenosti ''r'' iznosi:

:<math>V(r) = \frac{1}{4 \pi \,\varepsilon_0} \cdot \frac{q}{r}</math>

Budući da je razlika potencijala među dvjema točkama u elektrostatičkom polju jednaka električnom naponu među tim točkama, to će u elektrostatici, gdje naboji miruju, sve točke nekog vodiča biti na istom električnom potencijalu, jer bi inače zbog [[napon]]a došlo do gibanja naboja. Iz odnosa ''U<sub>ab</sub> = V<sub>a</sub> – V<sub>b</sub>'' proizlazi da se električni potencijal i električni napon mjere istom mjernom jedinicom [[volt]] (V), a jakost električnog polja mjeri se u voltima po [[metar|metru]] (V/m).

Elektron je prva otkrivena [[subatomska čestica]]. Kako bi objasnili [[Michael Faraday|Faradayev]] zakon [[elektroliza|elektrolize]] i atomsku strukturu materije, George Johnstone Stoney i [[Hermann von Helmholtz]] pretpostavili su (1881.) da se [[elektricitet]] pojavljuje samo u višekratnicima osnovnog iznosa. Godine 1891. Johnstone Stoney je predložio naziv ''elektron'' za osnovni iznos električnoga naboja. Poslije se taj naziv počeo primjenjivati za čestice u [[Katodno zračenje|katodnom zračenju]], to jest za čestice atomskog omotača. Katodno zračenje čine snopovi iz [[katoda|katode]] izbačenih atomskih elektrona u [[Katodna cijev|katodnoj cijevi]]. Otkrio ga je [[Julius Plücker]] 1858., ali je konačna spoznaja da su to snopovi nabijenih čestica uslijedila tek potkraj 19. stoljeća. Otklanjanje katodnog zračenja u magnetskom polju ([[William Crookes]], [[Jean Baptiste Perrin]]) dalo je naznake da ga čine negativno nabijene čestice. Godine 1896. [[Hendrik Antoon Lorentz]] je objašnjavao cijepanje [[Spektar (fizika)|spektralnih linija]] u [[magnetsko polje|magnetskom polju]] ([[Zeemanov učinak]]) pretpostavkom o elektronu kao sastavnom dijelu atoma. Pokusi [[Joseph John Thomson|Josepha Johna Thomsona]] pokazali su da je specifični električni naboj (''e/m'') čestica u katodnom zračenju neovisan o materijalu katode i o načinu na koji su čestice izbačene; i da je masa elektrona oko 1/1840 dio mase [[vodik]]ova atoma. Thomsonovi radovi i zaključak da je elektron sastavna čestica svih atoma smatraju se otkrićem elektrona (1897.). Točan iznos [[Elementarni naboj|elementarnoga električnog naboja]] elektrona izmjerio je [[Robert Andrews Millikan]] (1909.). [[James Clerk Maxwell]] u svojoj je teoriji [[Elektromagnetizam|elektromagnetizma]] otkrio da je [[elektromagnetsko polje]] tromo. Na osnovi te teorije Lorentz je 1895. elektron zamislio kao kuglicu u kojoj je električni naboj, a okružena je električnim poljem ukupne energije ''E''. Na osnovi Einsteinove relacije ''E = mc²'', pretpostavivši dakle da je tromost (masa) elektrona posljedica [[tromost]]i njegova električnog polja, Lorentz je izračunao (takozvani ''klasični'') polumjer elektrona ''r = e²/mec²'' = 2,82 · 10–15 m. [[Ernest Rutherford]] je otkrio [[atomska jezgra|atomsku jezgru]] (1911.), [[Niels Bohr]] (1913.) je postavljanjem [[kvant]]nih uvjeta za gibanje elektrona objasnio stabilnost i jednakost atoma i optičke spektre.

[[Kvantna mehanika]] ([[Louis de Broglie]] 1924., [[Werner Karl Heisenberg]], [[Erwin Schrödinger]] 1925.) pronalazi novo svojstvo elektrona: [[val]]no gibanje, koje potvrđuje [[difrakcija]] elektrona na [[Kristalna rešetka|kristalnoj rešetki]]. Elektron se ponaša kao val ([[Dualizam (fizika)|dualizam]]), kojemu je valna duljina određena de Broglieovom relacijom ''λ = h/m<sub>e</sub>v'' i kao mali [[zvrk]] sa [[spin]]om ''h/4π'' i magnetskim momentom ''eh/4πm<sub>e</sub>c'' ([[George Eugene Uhlenbeck]] 1925.) te da se u višeatomskim sustavima elektroni raspoređuju u dozvoljena kvantna stanja samo po jedan u pojedino stanje ([[Paulijev princip isključenja|Paulijevo načelo]]).

Relativistička kvantna mehanika ([[Paul Dirac]], 1928.) donosi Diracovo otkriće simetrije s obzirom na izmjenu električnoga naboja čestice. Dirac pretpostavlja postojanje [[pozitron]]a (pozitivno nabijenog elektrona, to jest antielektrona). [[Carl David Anderson]] je otkrio 1932. pozitrone u [[Kozmičke zrake|kozmičkom zračenju]]. Primjenjujući kvantne zakone na elektromagnetsko polje, [[Wolfgang Pauli]] postavio je (1928.) [[Paulijev princip isključenja|Paulijevo načelo]], tvrdnju da se svaki elektron u atomu nalazi u drugome kvantnom stanju. Mjerenje pomaka dvaju stanja u vodiku, takozvanog Lambova pomaka ([[Willis Eugene Lamb]] 1947.), i precizno mjerenje magnetskoga momenta elektrona ([[Polykarp Kusch]] i Henry Foley 1947.) utvrdili su malo (0,12%) odstupanje od Diracove teorije. Moderna mjerenja [[magnetizam|magnetizma]] elektrona najpreciznija su mjerenja uopće. 
[[Nobelova nagrada za fiziku]] za godinu 1989. dodijeljena je [[Hans Georg Dehmelt|Hansu Georgu Dehmeltu]] za mjerenje magnetizma elektrona s točnošću od dvanaest znamenki. [[Kvantna elektrodinamika]] objasnila je na primjer proizvodnju parova elektron-pozitron s pomoću [[foton]]a veće [[energija|energije]] i [[Arthur Holly Compton|Comptonov učinak]].

== Elektronska teorija ==
Poznato je da su najmanje čestice [[Materija|materije]] [[molekule]] i [[atom]]i. Međutim, atom nije nedjeljiv, kako se prije to mislilo, već se sastoji od [[atomska jezgra|atomske jezgre]] oko koje kruže velikim [[brzina]]ma još manje čestice koje se zovu elektroni. Atom možemo usporediti sa [[Sunčev sustav|Sunčevim sustavom]] u kojem [[planet]]i kruže oko [[Sunce|Sunca]]. Atomi su sastavljeni od atomske jezgre i elektrona koji kruže oko te jezgre, samo se međusobno razlikuju po veličini jezgre i po broju elektrona. Najjednostavniji atom je atom [[Kemijski element|kemijskog elementa]] [[vodik]]a kod kojeg oko jezgre kruži samo jedan elektron. Najveći je atom koji se nalazi u prirodi atom elementa [[uranij]]a kod kojeg oko jezgre kruže 92 elektrona. 

Elektron je najsitnija negativna čestica u atomu, to jest on je negativno električan, dok je atomska jezgra pozitivno električna. 

Ima [[tvar]]i kod kojih su elektroni u atomu čvrsto vezani uz atomsku jezgru tako da se ne mogu od nje odijeliti na jednostavan način. Te tvari nisu sposobne za vođenje elektriciteta ([[električni izolator]]i). [[Kovine]] imaju takav sastav da kod njih nisu svi elektroni vezani uz atomsku jezgru, već ima i slobodnih elektrona koji se lako gibaju između molekula kovine. [[Električna struja]] je usmjereno gibanje slobodnih elektrona.  

Ako neko [[fizikalno tijelo]] ima potpun broj svojih elektrona, kaže se da je to tijelo električni neutralno. Zbog različitih okolnosti atom nekog tijela može izgubiti nešto od svojih slobodnih elektrona, pa će ostatak atoma biti pozitivno električan. U protivnom slučaju, ako atom primi nešto suvišnih elektrona, on će biti negativno električan. Ovakvi, električki nabijeni atomi, bilo pozitivno ili negativno, zovu se [[ion]]i. Ima, dakle, pozitivnih i negativnih iona. Pozitivni ioni zovu se kationi jer se gibaju prema negativnoj [[elektroda|elektrodi]] ili katodi, a negativni ioni zovu se anioni jer se gibaju prema pozitivnoj elektrodi ili anodi. [[Ioniziranje|Ionizirani]] mogu biti ne samo pojedini atomi nego i međusobno povezane grupe od dva ili više atoma. To su složeni ili kompleksni ioni.<ref> Velimir Kruz: "Tehnička fizika za tehničke škole", "Školska knjiga" Zagreb, 1969.</ref>

== Emisija elektrona ==
'''Emisija elektrona''' je oslobađanje elektrona iz [[metal]]nih (i nekih drugih) [[elektroda]]. Izlazak slobodnih elektrona iz metala sprječava energijska barijera (površinska struktura koja elektronima onemogućava prijelaz bez utroška određene energije). Elektron može izaći iz površine elektrode tek kada njegova [[energija]] postane veća od izlaznoga rada (energija koju elektron mora utrošiti kako bi izišao iz metala) što se postiže zagrijavanjem, obasjavanjem i drugim.

=== Termionska emisija ===
Termionska emisija ili termoionska emisija postiže se [[grijanje]]m ([[žarenje]]m) elektrode (katode). Za tu su emisiju, koja se primjenjuje u [[Elektronska cijev|elektronskim cijevima]], osobito prikladni materijali [[volfram]], [[torij]], [[barij]], ponekad pokriveni [[oksidi]]ma.

=== Fotoelektrična emisija ===
{{Glavni|Fotoelektrični učinak}}

'''Fotoelektrična emisija''' nastaje kada [[foton]]i svjetlosti koja pada na površinu elektrode ([[Fotomultiplikator|fotokatode]]) predaju svoju energiju elektronima i time omoguće njihov izlazak. Slično djeluju i druga [[zračenje|zračenja]].

=== Sekundarna emisija ===
'''Sekundarna emisija''' nastaje kada se energija iona, nestabilnih atoma ili ubrzanih elektrona (energije 10 do 20 [[eV]]) prenese na elektrone metalnih elektroda, koji nakon ulijetanja tih čestica na elektrodu izlaze u većem broju iz nje.

=== Emisija električnim poljem ===
'''Emisija električnim poljem''' nastupa kada na hladnu elektrodu djeluje vanjsko [[električno polje]] velike jakosti. U tom slučaju elektroni kroz energijsku barijeru prolaze [[tuneliranje]]m. Oštri bridovi i šiljci pomažu takvu emisiju.

== Elektronski uhvat ==
{{Glavni|Elektronski uhvat}}

'''Elektronski uhvat''' je obratni ili inverzni [[Beta-čestica|β (beta) proces]] kao dio univerzalnoga slabog međudjelovanja elementarnih čestica, pri kojem atomska jezgra apsorbira elektron iz atomske ljuske (najčešće K-ljuske, pa se govori o K-uhvatu) uz emisiju [[neutrino|neutrina]]: 

:p + e<sup>−</sup> → n + ν<sub>e</sub>

Na tom se procesu temelji opažanje [[Supernova|supernove]], gdje udarni val emitiranih neutrina raznese zvjezdani plašt. Elektroni mogu biti uhvaćeni i u orbitu atoma, molekule ili iona.<ref>{{Citiranje weba |url=https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17659 |title=elektronski uhvat |work=Hrvatska enciklopedija |publisher=Leksikografski zavod Miroslav Krleža |year=2017.}}</ref>

== Izvori ==
{{izvori}}

{{Hrvatska enciklopedija – autorska prava}}

{{Čestice u fizici}}

[[Kategorija:Leptoni]]
[[Kategorija:Elektron|*]]