Vidi kôd stranice Asteroidi

{{redirect|Asteroid}}
[[datoteka:243 ida.jpg|mini|desno| Asteroid [[243 Ida]] i njen prirodni satelit Dactyl, a to je bio prvi mjesec koji je bio otkriven kod asteroida.]]

[[datoteka:Jupiterovi Trojanci.png|mini|desno|Jupiterovi [[Trojanci (astronomija)|Trojanci]] se nalaze na [[Jupiter]]ovoj stazi (60° ispred i iza Jupitera).]]

[[datoteka:Asteroidsscale.jpg|mini|desno|Usporedba veličina planetoida: [[4 Vesta]], [[21 Lutetia]], [[253 Mathilde]], [[243 Ida]] i njen prirodni satelit Dactyl, [[433 Eros]], [[951 Gaspra]], [[2867 Šteins]], [[25143 Itokawa]].]]

[[datoteka:4 Vesta 1 Ceres Moon at 20 km per px.png|mini|desno|Najveći planetoid s gornje slike [[4 Vesta]] (lijevo), s patuljastim planetom [[1 Ceres]] (u sredini) i Zemljinim [[Mjesec]]om (desno) prikazanim u mjerilu.]]

[[datoteka:Ceres - RC3 - Haulani Crater (22381131691) (cropped).jpg|mini|desno| [[HST|Hubble]]ove snimke [[1 Ceres]]a.]]

[[datoteka:Galileo Gaspra Mosaic.jpg|mini|desno|951 Gaspra je prvi planetoid koji je bio uslikan iz blizine.]]

[[datoteka:Moon and Asteroids 1 to 10.svg|mini|desno|Veličina prvih 10 otkrivenih planetoid u usporedbi s [[Mjesec]]om: [[1 Ceres]], [[2 Pallas]], [[3 Juno]], [[4 Vesta]], [[5 Astraea]], [[6 Hebe]], [[7 Iris]], [[8 Flora]], [[9 Metis]] i [[10 Hygiea]].]]

[[datoteka:Vesta Cratered terrain with hills and ridges.jpg|mini|300px|desno|Površina planetoida [[4 Vesta]] izbrazdana [[krater]]ima.]]

[[datoteka:(253) mathilde.jpg|mini|desno|[[253 Mathilde]] je C-planetoid ili [[ugljik]]ov planetoid, duljine je ono 50 [[kilometar]]a, koji na sebi ima [[krater]] velik skoro polovicu duljine. [[Fotografija]] je snimljena 1997. sa [[svemirske letjelice]] ''NEAR Shoemaker''.]]

[[datoteka:masses of asteroids vs main belt.png|mini|desno|[[Masa]] 12 najvećih poznatih planetoida, u usporedbi s masom ostalih planetoida u [[asteroidni pojas|asteroidnom pojasu]].<ref name="Baer2011">[http://home.earthlink.net/~jimbaer1/astmass.txt "Recent Asteroid Mass Determinations"] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20131021074442/http://home.earthlink.net/~jimbaer1/astmass.txt |date=21. listopada 2013. }}. Maintained by Jim Baer. Last updated 2010-12-12.</ref>]]

[[datoteka:Dawn-image-070911.jpg|mini|desno|[[4 Vesta]], uslikana sa [[Dawn (letjelica)|svemirske letjelice Dawn]].]]

[[datoteka:PIA02475 Eros' Bland Butterscotch Colors.jpg|mini|desno| Nekoliko pogleda na planetoid [[433 Eros]] u prirodnim bojama.]]

[[datoteka:Kirkwoodove pukotine 1.png|mini|desno|Četiri značajne i očite [[Kirkwoodove zone|Kirkwoodove pukotine]] u [[Asteroidni pojas|asteroidnom pojasu]].]]

[[datoteka:Planetoid Aten.png|mini|desno|Planetoid [[2062 Aten]] koji spada u grupu [[Zemlji bliski asteroidi]].]]

'''Asteroidi''' ili '''planetoidi''' su [[kamen]]a ili [[metal]]na [[nebesko tijelo|nebeska tijela]] [[promjer]]a većeg od 1 [[metar]], koji samostalno ili u skupini sličnih tijela obilaze oko [[Sunce|Sunca]]. Većina planetoida obilazi Sunce u glavnom planetoidnom pojasu ([[asteroidni pojas]]) između [[Mars]]a i [[Jupiter]]a, dio prilazi Suncu bliže od Marsa ([[Amori]]) i Zemlje ([[Skupina Apollo|Apoloni]]) i nazivaju se [[Zemlji bliski asteroidi]], dio se giba u putanji Jupitera ili drugih planeta ([[Trojanci (astronomija)|Trojanci]]). U usporedbi s [[planet]]ima mnogo su manji i najčešće nepravilnog oblika. Nastali su od ostataka protoplanetarne tvari koja se nije pripojila planetima za vrijeme stvaranja sustava iz [[protoplanetarni disk|protoplanetarnog diska]]. Najčešće kruže oko matične zvijezde vlastitom putanjom ili kao [[prirodni satelit]]i (mjeseci) većih planeta. Neke od njih nalazimo vezane [[gravitacija|gravitacijskim]] silama uz planete, u grupama koje orbitiraju u putanji planeta, ispred ili iza. Iako se donedavno mislilo drukčije, otkriveno je da asteroidi mogu imati vlastite mjesece kada je u orbiti oko asteroida [[243 Ida]] pronađen satelit nazvan [[243 (1) Dactyl|Dactyl]]. Do sada ih je otkriveno blizu {{Broj|170000}}, a oko {{Broj|11000}} ih je dobilo službena imena – redni broj i ime. Procjenjuje se da bi ih u našem sustavu moglo biti nekoliko milijuna.

Prema [[Spektar (fizika)|spektralnoj]] [[spektralna analiza|analizi]] odrazne [[svjetlost]]i planetoidi se mogu podijeliti na:

* [[ugljikov asteroid|ugljikove]] (C) – kojih je oko 75 % i sadrže tamne ugljikove spojeve
* [[metalni asteroid|metalne]] (M) – kojih je oko 8 %
* [[silikatni asteroid|silikatne]] (S) – kojih je oko 17 %.

U Hrvatskoj, u [[Zvjezdarnica Višnjan|Zvjezdarnici Višnjan]], otkriveno je nekoliko tisuća planetoida. [[Teleskop]]om se ni najvećemu planetoidu ne vidi tijelo, pa im se promjeri mjere posredno, prilikom [[okultacija]] [[zvijezda]] ili iz sjaja uz procijenjeni [[albedo]]. S pomoću [[svemirska letjelica|svemirskih letjelica]] snimljeni su [[433 Eros]], [[951 Gaspra]], [[243 Ida]], [[25143 Itokawa]], [[253 Mathilde]] i drugi. [[Trans-neptunski objekt]]i ili nebeska tijela koja su dalja od [[Neptun]]a obično se ne smatraju planetoidima.<ref>{{Citiranje weba |url=http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=48578 |title=planetoid |work=Hrvatska enciklopedija |publisher=Leksikografski zavod Miroslav Krleža |year=2014.}}</ref>

Prema tome, asteroidi ili planetoidi su hladna nebeska tijela koja prebivaju pretežno u području od 2,2 do {{Broj|3,5|[[AJ]]}}. Izvan tog asteroidnog pojasa ili prstena nalazi se samo nekoliko postotaka asteroida. Gibanje planetoida je bez iznimke direktno. [[Planetarna putanja|Izduženost staza]] i [[nagib osi|nagib]] prema [[ekliptika|ekliptici]] veći su nego u planeta. Prosječan numerički [[ekscentricitet]] iznosi 0,15, a najveća većina planetoida nema ekscentricitet veći od 0,3. Krajnja vrijednost je 0,88. U pravilu veće ekscentricitete staza imaju planetoidi manjih [[masa]]. Prosječna [[inklinacija]] staza manja je od 10°, a za većinu planetoida manja od 16°. To znači da staze planetoida nisu tako stiješnjene uz ravninu ekliptike kao staze planeta, ali nisu ni jako rasute, posebno ako se uzme u obzir da se staze planetoida lakše mijenjaju. Veliki planeti u stanju su da ih jako poremete. Planetoidi su nebeska tijela manja od 1000 [[kilometar]]a. Petnaestak ih ima u promjeru više od {{Broj|250|km}}.<ref>[[Vladis Vujnović]] : "Astronomija", Školska knjiga, 1989.</ref>

== Mala tijela Sunčevog sustava ==
{{glavni| Mala tijela Sunčevog sustava}}

Mala tijela Sunčevog sustava su asteroidi (planetoidi), [[komet]]i, [[meteorit]]i i [[meteor]]i, te sitna razdrobljena materija koja pluta međuplanetarnim prostorom. Među [[prirodni satelit|prirodnim (planetskim) satelitima]] ima i tijela koja po fizičkim svojstvima pripadaju redu malih tijela. Zanimanje za asteroide obnovljeno je nedavno. Saznale su se nove činjenice o njihovom fizičkom stanju i naslučene su neposredne veze s ostalim malim nebeskim tijelima.

Usporedna kemijsko – mineraloška ispitivanja meteorita i asteorida, jednih u [[laboratorij]]u, drugih na daljinu, uz pomoć optičkih metoda, dovela su do nedvojbenog zaključka da su meteoriti povezani s asteroidima. Meteoriti su izravni ostaci nekih asteroida. Istodobno, meteoriti namaju ništa fizički zajedno s meteorskim rojevima. Meteore i meteorite potrebno je pažljivo razdvojiti, ne obazirući se na jezičnu sličnost i sličnost pojave na dijelu puta kroz atmosferu. Provjereno je da od kometa nastaju [[Meteorski potok|potoci meteora]]; potoci prate postojeće komete ili se nalaze na putanjama iščezlih kometa, no ne zna se za ijedan takav meteor koji je izdržao kroz [[atmosfera|atmosferu]]. Prema tome, asteroidi ili planetoidi su povezani s meteoritima, a kometi s meteorima. O vezi asteroida i kometa spekulira se na razini [[Kozmogonija|kozmogonijskih teorija]] ili teorija o postanku [[Sunčev sustav|Sunčeva sustava]].

== Definicija ==
Još uvijek ne postoji točna definicija asteroida. Stručnjaci se razilaze u mišljenjima kako na odgovarajući način klasificirati asteroide prema masi, veličini, sastavu i položaju u planetarnom sustavu. Prijedlog je da se asteroidima nazivaju tijela veća od 50 [[metar]]a u promjeru, manja od planeta i kamenog ili metalnog sastava. Još manja tijela, koja se potpuno raspadnu i izgore pri ulasku u [[Zemljina atmosfera|Zemljinu atmosferu]] spadala bi u kategoriju [[meteoroid]]a, dok bi asteroidima nazivali ona koja pri udaru u Zemlju mogu doprijeti do zemljine površine. Oko Sunca obilazi bezbroj kamenih gromada čija se veličina kreće od nekoliko metara pa do 1000 kilometara. Kada se gledaju teleskopom, liče na sitne zvijezde, i zato su ih astronomi nazvali asteroidi (»zvijezdoliki«).

Naziv '''planetoid''' (poput [[planet]]a) ili mali planet tim tijelima najbolje odgovara jer se oko Sunca gibaju samostalno poput planeta, mali su, a i staze im se mnogo ne razlikuju od planetskih. Naziv '''asteroid''' (poput zvijezda) dao im je rano, početkom 19. stoljeća [[William Herschel]], zbog njihove pojave – u [[teleskop]]u ih je lako zamijeniti sa zvijezdama – ali i zbog toga što je smatrao da su u srodstvu s [[komet]]ima, da nastaju od njih i da su stigli iz zvjezdanih daljina.

== Povijest otkrića ==
Planetoidi predstavljaju zanimljivu vrst [[nebesko tijelo|nebeskih tijela]] i zbog brojnosti i zbog svog posebnog smještaja u procijepu između [[Mars]]ove i [[Jupiter]]ove staze. Staze tih dvaju planeta toliko su odvojene da je već [[Johannes Kepler]] 1596. u knjizi ''Tajne kozmografije'', spekulirao o nebeskom tijelu koje se u tom prostoru giba. 1772. nađeno je matematičko pravilo koje do danas nije fizikalno potkrijepljeno, a kojim se veoma dobro određuju udaljenosti planeta. [[Johann Daniel Titius]] i [[Johann Elert Bode]] pronašli su jednostavnu zakonitost prema kojoj se mogu računati udaljenosti planeta od Sunca. Premda [[Titius-Bodeovo pravilo]] nije pouzdano fizički rastumačeno, a također ne daje dobre rezultate za daleke planete, ipak je nagovijestilo da se između putanja Marsa i Jupitera treba nalaziti neki planet. Ovo pravilo predviđa postojanje planeta na udaljenosti {{Broj|2,8|[[AJ]]}} od Sunca. Pravilo je dano izrazom:

::<math>a = 0,4 + 0,15 \cdot 2^{n-1} </math>
 
gdje je: ''n'' - redni broj planeta, ''a'' - udaljenost n-tog planeta do Sunca u astronomskim jedinicama ([[AJ]]). No prvi član niza znatno odstupa od udaljenosti koju ima [[Merkur]], ne uzme li se {{Nowrap|1=''n'' = –∞}}, što dakako, nije u [[Aritmetički niz|aritmetskom nizu]] s ostalim [[Eksponencijalna funkcija|eksponentima]]. To magično pravilo dobro je pretkazalo udaljenost [[Uran]]a, što ga je otkrio [[William Herschel]] 1781. Kasnije će se vidjeti da je osmi planet, [[Neptun]], prekobrojan, no jednakost jasno pokazuje da između Marsa i Jupitera ima mjesta za još jedan planet.

Godine 1800. u potragu za »nedostajućim« planetom krenulo je 12 njemačkih astronoma. Potraga je dala rezultat u noći od 31. prosinca 1800. na 1. siječnja 1801. kada ih je preduhitrio Talijan [[Giuseppe Piazzi]] koji je u Palermu, tijekom rutinskog pretraživanja neba otkrio tijelo Sunčeva sustava koje je nazvano [[1 Ceres|Ceres]] (žensko ime Cerera). Iste je godine znameniti njemački matematičar [[Karl Friedrich Gauss]] proračunao elemente staze ovog tijela i pokazao da bi se moglo raditi o »nedostajućem« planetu. Astronome je zbunjivala veličina Ceresa (samo {{Broj|940|km}} u promjeru), jer su očekivali mnogo veće tijelo. No, već nakon dvije godine [[Heinrich Wilhelm Olbers]] je otkrio [[2 Pallas|Pallas]] (žensko ime Palada), koje se giba sličnom stazom kojom i Ceres. Do 1807. godine su otkriveni [[3 Juno|Juno]] i [[4 Vesta|Vesta]], dva nebeska tijela malog sjaja i veličine, koja se dobro uklapaju u redoslijed planeta. Ubrzo se pokazalo da je [[Sunčev sustav]] prepun malih planeta koje danas zovemo planetoidi ili asteroidi.

Koliko je time Titius-Bodeovo pravilo zadovoljeno, toliko je i dovedeno u pitanje: ''„Otkud dva planeta na mjestu jednoga?”'' Olbers je stoga postavio hipotezu katastrofe praroditeljskog tijela, nekog zamišljenog planeta [[Faeton]]a. Odlomci tog planeta mora da lutaju stazama koje se približavaju i sijeku. Na hipotezu ga je potaknulo upravo to svojstvo staza Ceres i Pallas da se jako zbližavaju u dvije dijametralno suprotne točke. U jednom od područja zbližavanja našao je [[Karl Ludwig Harding]] 1. rujna 1804. treće tijelo, [[3 Juno]] (žensko ime Junona). Olbers je 29. ožujka 1807. otkrio i četvrto tijelo (4 Vesta). Otkrića ostalih planetoida nastavljena su tek 1845. Iako planetoida ima mnogo više, u više različitih skupina, Olbersova je hipoteza o nastanku malih planeta uvjetovala način gledanja na prirodu malih planeta.

Među otkrivačima planetoida bilo je i dosta [[Amaterska astronomija|amatera]]. Do kraja 19. stoljeća bilo je poznato nekoliko stotina planetoida. Fotografske metode otkrivanja razvile su se poslije 1900. Ako staza nije dovoljno točno određena, planetoid se poslije otkrića može zagubiti i ponovo otkriti. To se događa i unatoč pomoći [[Računarstvo|računarske tehnike]]. Gubljenju pomaže promjenjivost planetoidnih staza. Danas planetoide izučava dvadesetak [[opservatorij]]a. Upisano je i imenovano više od 2300 planetoida i određene su im staze.

Istraživanje planetoida, a i ostalih tijela Sunčeva sustava, bilo je u prvoj polovici 19. stoljeća zanemareno na račun [[astrofizika|astrofizičkih]] ispitivanja. Istraživanje fizičkih osobina planetoida zahuktalo se poslije 1970., kada su otkriveni planetoidi vrlo malih i neobičnih staza; onih koji stižu u blizinu Sunca i Zemlje i među kojima se nalaze roditeljska tijela meteorita. Uznapredovala labaratorijska ispitivanja meteorita omogućila su sa svoje strane dublji uvid u fizički razvoj malih tijela Sunčeva sustava, u njihovu dob i evolucijske veze. Male dimenzije planetoida otežavaju ispitivanje njihova fizičkog stanja. Samo malobrojnim planetoidima vide se [[Kutni promjer|kutne dimenzije]]. Od 1970. uvedena su bolja instrumentalna pomagala, kao optičko – elektronski pojačivači slika, te novi postupci [[Optička astronomija|optičke interferometrije]]. Od klasičnih metoda primjenjuje se mjerenje moći odraza, višebojna fotometrija, mjerenja polarizacije svjetlosti, radiometrija (usporedba sjaja u vidljivom i [[Infracrveno zračenje|infracrvenom području]]) i metoda [[okultacija]]. Istodobnim promatranjima okultacija neke zvijezde, iz više zvjezdarnica na Zemlji, jednostavno se određuje oblik i veličina nebeskog tijela koje je zvijezdu zaklonilo. Tim su putem vrlo točno određene dimenzije nekolicini planetoida.

Najveći broj planetoida dobio je ženska imena, najprije iz [[mitologija|mitologije]], zatim obična vlastita ženska imena, pa imena učenjaka u ženskom rodu, raznih naziva, omiljenih jela, literarnih junaka, te imena gradova, država, suvremenih ili mitoloških ličnosti, bez obzira na to da li su izvorni oblici u muškom ili ženskom rodu. Tako se među njima nalaze Ana, Marija, Bredihina, Vladilena (kovanica po Lenjinu), Filozofija, Geometrija, Papagena, Gagarina, Hermes, Sizif, Kecalkoatl. Prigodom otvaranja [[Zvjezdarnica Hrvatskoga prirodoslovnog društva|Zvjezdarnice Hrvatskoga prirodoslovnog društva]] u [[Zagreb]]u dan je jednome i naziv [[589 Croatia]]. U [[Pula|Puli]] je u 19. stoljeću otkriveno dvadesetak planetoida, među kojima su [[143 Adria]], [[183 Istria]] i drugi. [[Korado Korlević]] poznati je hrvatski [[astronom]] iz [[Višnjan]]a u Istri. Prema podacima na stranici ''Minor Planet Discoverers'', 11. je najproduktivniji tragač za asteroidima svih vremena. U periodu od 1996. do 2001. otkrio ih je 947, te bio suotkrivač kod još 110 asteroida.

== Fizička svojstva ==
Ukupna [[masa]] asteroida se danas procjenjuje na 10<sup>22</sup>&nbsp;kg (oko 1000 puta manje od mase [[Zemlja|Zemlje]] ili 10 dio [[Mjesec|Mjesečeve]] mase, što bi bilo dovoljno da se izgradi jedno [[nebesko tijelo]] promjera 1500 [[kilometar]]a), od čega oko 10 % otpada samo na [[1 Ceres|Ceres]]. Do sada je pronađeno 238 asteroida većih od {{Broj|100|km}} i vjeruje se da su to svi, dok se za manje asteroide vjeruje da ih je otkriven tek mali postotak. Procjena je da postoji oko milijardu tijela većih od {{Broj|1|km}}. Asteroidi se oko Sunca gibaju u istom smjeru kao i planeti. Prosječne [[inklinacija|inklinacije]] (nagib u odnosu na [[ekliptika|ekliptiku]]) su manje od 16°. Asteroidi nemaju [[atmosfera|atmosfere]]. Većina asteroida je udaljena od Sunca između 1,7 i {{Broj|4|[[AJ]]}} u području nazvanom [[asteroidni pojas]]. Većina asteroida u asteroidnom pojasu imaju [[ekscentricitet]] od 0,1 do 0,2. U samom asteroidnom pojasu postoji područje najveće gustoće putanja asteroida (između 2,2 i {{Broj|3,3|AJ}}) – glavni pojas.

Asteroidi rotiraju, a kako su nepravilnog oblika, to dovodi do promjene njihova sjaja i [[Prividna magnituda|prividne veličine]]. Na temelju mjerenja perioda promjene može se odrediti i period rotacije. Kako su asteroidi malih dimenzija, oblik im se ne može zamijetiti niti najvećim [[teleskop]]ima. No promatranjem [[okultacija]] (zamračivanja, sakrivanja) zvijezda asteroidima može se odrediti njihov oblik i dimenzije. Po dimenzijama je osobit asteroid [[1620 Geographos]] koji je štapićastog oblika. Neki od njih uzajamno su vezani svojim gravitacijskim poljem i zajedno se gibaju oko Sunca. Primjer je jedan od [[Trojanci (astronomija)|Trojanaca]]: [[624 Hektor]].

Kako [[Duljina|linearne]] dimenzije planetoida padaju, tako im broj raste. Sudari među plenetoidima vode stalnom drobljenju, pa tako nastaju sve manja tijela i sitam međuplanetarni prah. Relativne [[brzina|brzine]] planetoida kreću se od {{Broj|5|[[km/s]]}}, što je dovoljno da pri [[Sudar|srazu]] dođe do katastrofalnih posljedica. Većina planetoida su nepravilna oblika. Ima ih ovalnih, a neki su možda i [[sfera|sferni]], za što nema izravna dokaza. Neki su planetoidi, čini se, dvostruki, a imaju i [[prirodni satelit|prirodne satelite]]. Planetoid [[532 Herkulina]], promjera oko {{Broj|220|km}}, na razmaku od {{Broj|1000|km}} praćen je tijelom promjera {{Broj|45|km}}. Nema načelne prepreke da se planetoidi kreću u skupinama međusobno povezanim [[gravitacija|gravitacijom]], pa su članovi skupine samo uvjetno »[[prirodni satelit|satelit]]i«.

Planetoidi se okreću, a period [[Rotacija|vrtnje]] iznosi od 2,5 do 85 [[sat]]i – u prosjeku 8 sati. Površina planetoida je kruta. I u najvećih planetoida tvar je u čvrstom stanju od površine do središta. [[Atmosfera|Atmosferu]] nemaju, što je odlučna razlika u odnosu na [[komet]]e. Unutrašnjost jednog velikog planetoida sastoji se od metalne ([[željezo|željezne]]) jezgre i stjenovitog ([[silikati|silikatnog]]) plašta, oko kojega je obavijena kora s mnogo [[ugljik]]a. Maleni planetoid diobeni je ostatak većeg planetoida, pa se prema tome može sastojati od svakog tog materijala posebno. Planetoidi imaju općenito vrlo nizak [[albedo]]. Prema odraznoj moći površine i prema sastavu ističu se 3 skupine. Prva uključuje veoma tamna tijela, s albedom od 0,01 do 0,06; površina im je kao u najcrnjeg [[ugljen]]a. To su C-planetoidi ili ugljikovi. Među njih ulazi i [[1 Ceres|Ceres]], a također i 75 % svih planetoida. Druga i treća skupina [kameni ili S-planetoidi (15 %) i metalni ili M-planetoidi (10 %)] imaju albedo od 0,08 do 0,40. Površina im se sastoji od šupljikavog i prašnog materijala, [[regolit]]a. Velika raznolikost, u kemijskom i mineralnom sastavu, posljedica je različite sudbine pojedinih primjeraka. Planetoidi su roditeljska tijela [[meteorit]]ima. Meteoriti potječu od razdrobljenog materijala onih planetoida koji se kreću u blizini [[Zemljina putanja|Zemljine staze]].

{| class="wikitable" style="margin:auto;"
|+ Približan broj planetoida (N) većih od promjera (D)<ref>{{Citiranje časopisa |url=http://www.astro.washington.edu/users/ivezic/Astr598/lecture4.pdf |accessdate=28. listopada 2014. |title=Davis 2002, "Asteroids III", cited by Željko Ivezić |archiveurl=https://web.archive.org/web/20110720111753/http://www.astro.washington.edu/users/ivezic/Astr598/lecture4.pdf |archivedate=20. srpnja 2011.}}</ref>
|-
!D
|{{Broj|100|m}}|| {{Broj|300|m}}|| {{Broj|500|m}}|| {{Broj|1|km}}|| {{Broj|3|km}}|| {{Broj|5|km}}|| {{Broj|10|km}}|| {{Broj|30|km}}|| {{Broj|50|km}}|| {{Broj|100|km}}|| {{Broj|200|km}}|| {{Broj|300|km}}|| {{Broj|500|km}}|| {{Broj|900|km}}
|-
!N
| ~{{Broj|25000000}}|| {{Broj|4000000}}|| {{Broj|2000000}}|| {{Broj|750000}}|| {{Broj|200000}}|| {{Broj|90000}}|| {{Broj|10000}}|| 1100  || 600 || 200 || 30 || 5 || 3 || 1
|}

== Grupiranje asteroida ==
Uobičajeno je da se asteroidi grupiraju prema [[planetarna putanja|orbitalnim]] karakteristikama i prema fotometrijskim i [[Spektroskopija|spektroskopskim]] svojstvima, koja ukazuju na razlike u strukturi. Staze planetoida su zbog različitih [[inklinacija]] i [[ekscentricitet]]a vrlo razbacane, pa njihova izravna snimka ne pokazuje nikakvih pravilnosti. No ako se staze srede tako da se na crtež unesu samo srednje udaljenosti ([[elipsa|velike poluosi]] staza ''a'', ili [[Zvjezdana godina|siderički period ophoda]] ''P'', ili srednje dnevno gibanje ''n''), tada se planetoidni prsten raslojava u podsisteme – u otprilike 7 prstenčića. Tako priređene staze nazivaju se srednjim stazama. Srednje dnevno gibanje određeno je kao:

:<math> n (\frac{''}{dan} \,)=\, \frac{3548}{P (god.)} \, =\, \frac{3548}{(\frac{a}{AJ})^{3/2}} \!</math>

To je u stvari [[kutna brzina]] {{Nowrap|1=''ω = 2 π / P''}}, izraženo brojem [[Stupanj (kut)|kutnih sekundi]] koje tijelo prevali u prosjeku u jednom danu.

Staze planetoida ovise o načinu na koji su planetoidi nastali i o stalnim poremećenjima. Čim se staza planetoida malo poremeti, bilo bliskim susretom ili direktnim srazom s drugim planetoidom, [[gravitacija|gravitacijski]] se utjecaj planeta odmah izražava pa dolazi do snažnog poremećenja, koje djeluje sve dok planetoid ne uđe u područje gdje je poremećenje slabije. Stoga planeti odlučujuće utječu na razmještaj planetoida, te ovi neka područja izbjegavaju, a u nekima se gomilaju. Dolazi do [[rezonancija]]. Utjecaj [[Jupiter]]a je odlučujući, zatim slijedi utjecaj [[Mars]]a i drugih planeta. Za rezonancije važan je odnos između perioda obilaska planetoida ''P'' i perioda obilaska planeta ''P<sub>P</sub>''. One staze za koje je omjer između tih perioda sumjerljiv imaju to svojstvo da je poremećenje ili veoma jako ili veoma slabo.

Čistine u srednjim gibanjima planetoida uočio je [[Daniel Kirkwood]] 1866. Čistine odgovaraju omjerima perioda planetoida i Jupitera:

:<math> \frac{P}{P_P} \, = \, \frac{1}{2} \,, \, \frac{1}{3} \,, \, \frac{1}{4} \,, \, \frac{2}{5} \,, \, \frac{2}{7} \,, \, \frac{3}{5} \,, \, \frac{3}{7} \,, \, \frac{5}{11} \, </math>

te omjeru perioda planetoida i [[Mars]]a jednakom {{Nowrap|2 : 1}}. Za neke pak omjere perioda planetoida i Jupitera staze su veoma stabilne, pa se tu oni baš okupljaju. To su rezonantni planetoidi. Za njih vrijedi:

:<math> \frac{P}{P_P} \, = \, \frac{2}{3} \,, \, \frac{3}{4} \,, \, \frac{1}{1} \, </math>

Prva grupa od nekoliko planetoida predvođena je [[153 Hilda|Hildom]]. Staze tih tijela stabilne su iako se zbog velikog ekscentriciteta pružaju blizu Jupiterove staze, ali se zbog zgodnog odnosa u broju obilazaka (komenzurabilnosti perioda) nikada istovremeno, na bliskom dijelu staza, ne nađu Jupiter i planetoidi. Zato ih Jupiter jako ne poremećuje. Druga grupa je manja (primjer [[279 Thule]]), a treću grupu čine znameniti [[Trojanci (astronomija)|Trojanci]].

=== Orbitalne grupe ===
Prema [[planetarna putanja|orbitalnim]] karakteristikama, asteroidi su podijeljeni u grupe i obitelji. Obično se grupi daje ime po asteroidu koji je u njoj prvi otkriven.
* [[Kirkwoodove zone]]
* [[Hirajamine obitelji]]
* [[Zemlji bliski asteroidi]] ([[Engleski jezik|eng]]. ''Near Earth Asteroid'')
* [[Kentaur (asteroid)|Kentaur]]i
* [[Trojanac (asteroid)|Trojanci]]
* [[Kuiperov pojas]].

Sve navedene grupe čine asteroidi u orbiti oko Sunca, no možemo ih pronaći zarobljene kao planetne satelite, što se smatra vjerojatnim jer su po sastavu vrlo slični asteroidima. Mogući kandidati su: oba Marsova satelita [[Fobos (mjesec)|Fobos]] i [[Deimos (mjesec)|Deimos]], [[Jupiterovi prirodni sateliti|Jupiterovi]] nepravilni sateliti, Saturnov najudaljeniji satelit [[Feba (mjesec)|Feba]] i drugi [[Saturnovi prirodni sateliti|Saturnovi]] nepravilni sateliti.
[[datoteka:Lagrangeove točke.png|mini|300px|desno|[[Lagrangeove točke]] jedno je od rješenja [[Problem triju tijela|problema triju tijela]], s time da je treće tijelo točkasto i bez mase. Za treće je tijelo [[Joseph-Louis Lagrange]] našao da može neporemećeno opstati u sustavu, na položaju 5 točaka u ravnini u kojoj se sva tijela gibaju.]]
[[datoteka:944Hidalgo-position.png|mini|300px|desno| Planetoid [[944 Hidalgo]] dugo je bio poznat kao najdalji. Otkriven je 1920. [[elipsa|Velika poluos]] staze je {{Broj|5,8|[[AJ]]}}, [[ekscentricitet]] je znatan (0,66), a [[inklinacija]] je velika (42° – 43°).]]

=== Spektralna klasifikacija ===
U početku su asteroidi bili podijeljeni u tri grupe prema sastavu površinskog materijala, odnosno svojstvima površine: boji, [[albedo|albedu]] (koeficijentu refleksije) i spektralnom tipu. Broj grupa u ovoj podjeli raste s otkrićima novih asteroida i trenutno ih ima 14.

Prve tri grupe su:
* [[Asteroid S-tipa|S-tip]]: silikatni asteroidi – sačinjavaju 17 % svih otkrivenih asteroida
* [[Asteroid C-tipa|C-tip]]: karbonski (ugljični) asteroidi – sačinjavaju 75 % svih otkrivenih asteroida
* [[Asteroid M-tipa|M-tip]]: metalni asteroidi – sačinjavaju 8 % svih otkrivenih asteroida.

Ostale grupe, prema spektralnoj klasifikaciji:

* [[Asteroid A-tipa|Asteroidi A-tipa]]
* [[Asteroid B-tipa|Asteroidi B-tipa]]  
* [[Asteroid D-tipa|Asteroidi D-tipa]]
* [[Asteroid E-tipa|Asteroidi E-tipa]]
* [[Asteroid F-tipa|Asteroidi F-tipa]]   
* [[Asteroid G-tipa|Asteroidi G-tipa]]  
* [[Asteroid P-tipa|Asteroidi P-tipa]]
* [[Asteroid Q-tipa|Asteroidi Q-tipa]]   
* [[Asteroid R-tipa|Asteroidi R-tipa]]  
* [[Asteroid T-tipa|Asteroidi T-tipa]]   
* [[Asteroid V-tipa|Asteroidi V-tipa]].

=== Trojanci ===
{{glavni|Trojanci (astronomija)}}

Zanimljiva skupina planetoida dijeli putanju s [[Jupiter]]om, staza im se nalazi u rezonanciji {{Nowrap|1 : 1}} s Jupiterovom stazom. Trojanci čine povijesno prvi ustanovljeni primjer stabilnih rezonantnih putanja, a smješteni su u [[Lagrangeove točke|Lagrangeovim točkama]] L<sub>4</sub> i L<sub>5</sub>. Prvi od Trojanaca, [[588 Achilles|Ahilej]], otkriven je 1904. To su prilično krupni planetoidi; njih desetak veće je od {{Broj|100|km}}. Ukupno ih ima više stotina; veći ih se broj nalazi u vodećoj točki, a manji na začelju. Planetoidi nose imena heroja, učesnika [[Trojanski rat|Trojanskog rata]]; otuda im je skupno ime. Oni koji su ispred Jupitera nose imena Grka (uz [[Ahilej]]a još [[Odisej]], [[Agamemnon]], [[Hektor]], [[Diomed]], Ajaks, [[Nestor]]), a oni koji su za Jupiterom nose imena [[Mala Azija|Maloazijaca]], branitelja Troje (Patroklo, [[Eneja]], [[Prijam]], Anhis, Troil). Zato ih i razlikuju kao ''„Grke”'' i ''„Trojance”''. Svi Trojanci ne mogu se smjestiti u istu točku. Uostalom, oni periodički titraju oko Lagrangeove točke kojoj pripadaju. Ta se [[libracija]] odvija u pruzi položenoj uzduž putanje. Do libracije dolazi na taj način da Jupiter izmjenično planetoidima oduzima i dodaje [[energija|energiju]]. Kada im je oduzima (a planetoid se nalazi ispred njega), dimenzija putanje nešto se smanji zajedno s periodom, pa planetoid zabrza ispred Jupitera; kada mu energiju dodaje, planetoid se uspori i približi Jupiteru. Zbog toga se međusobni odnos Trojanaca u svakoj grupi neprestano mijenja. Pruga kojom se gibaju po stazi dulja je nego šira, jer se tijela ubrzavaju relativno prema Jupiteru sve dok nisu točno na njegovoj stazi. Nije isključeno da pri većim libracijama planetoid napusti grupu, ali u grupu može biti zahvaćen i prolazni planetoid. Pretposavlja se da se Trojanci snabdijevaju planetoidima iz područja između Jupitera i [[Saturn]]a.

=== Hidalgo i Hiron ===
Planetoid [[944 Hidalgo|Hidalgo]] dugo bio je poznat kao najdalji. Otkriven je 1920. [[elipsa|Velika poluos]] staze je {{Broj|5,8|AJ}}, [[ekscentricitet]] je znatan (0,66), a [[inklinacija]] je velika (od 42° do 43°). Period njegove revolucije od 13,7 godina dulji je od Jupiterove godine. Zbog izduženosti staze u [[perihel]]u priđe Suncu na {{Broj|1,9|AJ}}, a u [[afel]]u udalji se na {{Broj|9,7|AJ}}. Zbog velikog nagiba staza Hidalga ostaje svuda veoma daleko od Saturnove staze, nikada joj se ne približi na udaljenosti manju od {{Broj|5,7|AJ}}.

Rekord najveće staze izgubio je 1977. kada je otkriven [[2060 Chiron|Hiron]]. On mora imati promjer između 200 do {{Broj|400|km}}, jer se samo velika tijela mogu vidjeti tako daleko. Zbog ekscentriciteta od 0,379 od Sunca se udalji na {{Broj|18,9|AJ}}, a približi na {{Broj|8,5|AJ}}. Velika poluos staze iznosi {{Broj|13,7|AJ}}, a [[Ophodno vrijeme|period ophoda]] 50,7 godina. Nagib staze je malen – svega 7°.

=== Porodice planetoida ===
Među planetoidima dadu se izdvojiti oni koji su nastali od istog roditeljskog materijala; oni čine porodicu ([[Kijocugu Hirajama]], 1918. – 1919.). Na zajedničko ishodište članova porodice ukazuju elementi staza ispravljeni za vjekovna poremećenja, a i fizička svojstva tijela. Početne staze članova porodice moraju se ukrštavati na mjestu gdje se dogodio raspad roditeljskog tijela. Prepoznavanju »rođaka« pomaže činjenica da se [[ekscentricitet]] i [[inklinacija]] staze s vremenom malo mijenjaju, te elemente planetoidi »teško zaboravljaju«. Danas je poznato više desetaka porodica. U velikom broju porodica jedan je planetoid mnogo krupniji od ostalih i s masom od 10 do 1000 puta većom. Starost porodica procjenjuje se na milijun i više godina. Porodica nastaje prilikom neelastičnog sudara dvaju tijela. Produkti drobljenja ne dobivaju velike relativne brzine pa se ne mogu daljim sudarima međusobno drobiti. Mali odlomak radije će se vratiti i zabiti u površinske slojeve većeg odlomka. U toku vremena članovi se raspršuju uzduž staze, a mnogi napuštaju porodicu. Postojanje porodica svjedoči da se orbite planetoida ne mijenjaju samo zbog poremećenja, već i [[sudar]]ima. 
  
=== Planetoidi koji zalaze unutar Marsove putanje ===
{{glavni|Zemlji bliski asteroidi}}

Nađeno je nekoliko desetaka planetoida koji ili zbog male srednje udaljenosti, ili zbog velikog ekscentriciteta, prilaze Suncu mnogo bliže nego [[Mars]]. Prepoznate su 3 istaknute skupine. U skupinu [[Amori|Amora]] ulaze oni kojima se [[perihel]] nalazi u rasponu od {{Broj|1,017|[[AJ]]}} do {{Broj|1,310|AJ}}. U skupinu [[Apoloni|Apolona]] ulaze oni kojima je perihel Suncu bliži od {{Broj|1,017|AJ}}. Planeti iz obje skupine imaju prosječnu udaljenost veću od {{Broj|1|AJ}}. U trećoj skupini, prozvanoj po planetoidu [[2062 Aten|Aten]], za sada su nađena 4 planetoida kojima je srednja udaljenost od Sunca manja od {{Broj|1|AJ}}.

[[1221 Amor|Amor]] i [[1862 Apollo|Apolon]] otkriveni su 1932. Kao prvi iz skupine Amora, i najpoznatiji, otkriven je 1898. [[433 Eros|Eros]]. Više razloga čini ga interesantnim. Zemlji može prići na daljinu od {{Broj|23300000|km}}. Velike se [[Opozicija (astronomija)|opozicije]] ponavljaju svakih 37 i 44 godina. U prošlom stoljeću su bile 1931. i 1975. Može se vidjeti i manjim teleskopom. Sjaj mu se zbog vrtnje mijenja u periodu od 5 sati i 16 minuta. Mjere su mu {{Nowrap|{{n|13|km}} x {{n|15|km}} x {{n|36|km}}}}. Prije [[radar]]skog razdoblja služio je za određivanje veličine [[astronomska jedinica|astronomske jedinice]], jer njegova dnevna [[paralaksa]] dostiže 60", što je više i od Marsove i od Venerine paralakse. Apolon ulazi unutar [[Venera|Venerine staze]]. U Apolone (skupinu Apolona) spadaju još [[2101 Adonis|Adonis]] otkriven 1932., [[69230 Hermes|Hermes]] otkriven 1937. i [[1566 Icarus|Ikar]] otkriven 1939. Hermes se približava Zemlji do na {{Broj|580000|km}}; tada u jednoj noći prevali polovicu neba. Ikar je planetoid koji se više od svih drugih približava Suncu jer mu je perihel na {{Broj|0,186|AJ}} = 28 milijuna km; zađe čak unutar [[Merkur]]ove staze. Ekscentricitet njegove staze iznosi 0,83. U perihelu zagrije se na {{Broj|1000|K}}. Veoma je malen, od 1 do {{Broj|1,5|km}}. Zemlji ne priđe bliže od 6 do 7 milijuna km. Putanja mu je veoma dobro ispitana. Predstavljao bi dobru bazu za svemirsku ekspediciju koja bi uz njegovu pomoć proputovala kroz razne predjele Sunčeva sustava. U [[afel]]u se udaljava nešto preko Marsove staze.

Skupina planetoida Aten pripada Zemlji slično tome kako Trojanci pripadaju Jupiteru. Staze su im praktički kružne. Većina planetoida koji Suncu prilaze bliže od staze Marsa ima ekscentricitet veći od prosječnog. Oni su planetoidni pojas napustili razmjerno nedavno. Današnji je pojas ostatak oblaka tijela koji je prožimao čitav [[Sunčev sustav]] i o kojemu nepobitno svjedoče [[krater]]i utisnuti u tijelima planeta. Planetoidni pojas predstavlja »ostavu«, u kojoj su planetoidi najmanje poremećeni. Oni pak planetoidi koji se dijelom ili u cjelini kreću unutar Marsove staze imaju veća poremećenja, te ne mogu ovdje duže opstati, pa među njima treba tražiti tijela odlomci kojih stignu do Zemlje kao [[meteorit]]i. U nekoliko slučajeva praćen je pad meteorita ([[Příbram]], [[Češka]], 1959.; [[Lost City, California]], [[SAD]], 1970.; [[Innisfree, Alberta]], [[Kanada]], 1977.), pa je ustanovljeno da su meteoriti stigli iz područja staza smještenih unutar Marsove putanje.

== Istraživanje ==
Tijekom 1991. godine letjelica [[Galileo (letjelica)|Galileo]] je, na svom putu prema [[Jupiter (planet)|Jupiter]]u, uspjela po prvi put snimiti sa {{Broj|16000|km}} udaljenosti jedan asteroid  – [[951 Gaspra]]. Bili su to prvi snimci na kojima se vide površinski detalji. Tako je na asteroidu Gaspra (dimenzija {{Nowrap|20 × 12 × {{n|11|km}}}}) uočeno više od 600 [[udarni krater|kratera]]. Najveći je imao promjer od {{Broj|1,5|km}}. Detektirano je i [[magnetsko polje]], znak da Gaspra ima metalnu jezgru. U kolovozu 1993., Galileo je prošao pokraj asteroida [[243 Ida|Ida]], dimenzija {{Nowrap|58 × {{n|43|km}}}}, u čijoj je blizini otkriven {{Nowrap|1,6 × {{n|1,2|km}}}} velik [[prirodni satelit|satelit]] Dactyl. Različitog je sastava iz čega se izvodi zaključak da je nastao nakon sudara koji je stvorio njihovu obitelj asteroida (obitelj Koronis).

[[NEAR]] (Near-Earth Asteroid Mission – misija na NEA asteroid) misija započela je 1996. godine sa zadatkom da obiđe neke [[Zemlji bliski asteroidi|Zemlji bliske asteroide]]. Prošla je pored asteroida [[253 Mathilde]] u lipnju 1997. U siječnju 1999 je propao prvi pokušaj ulaska u orbitu oko asteroida [[433 Eros]], da bi drugi pokušaj, nakon oko godinu dana, uspio. Početkom 2001 se letjelica uspjela spustiti na Eros. Slaba [[gravitacija]] dozvoljava i ponovno podizanje letjelice, ako za time bude interesa u [[NASA]]-i.

Smeriska letjelica [[Cassini-Huygens]] je na putu prema [[Saturn (planet)|Saturn]]u iz velike daljine snimio asteroid [[2685 Masursky]], a [[Stardust (letjelica)|Stardust]] je, na svom putu prema [[komet]]u [[Wild 2]], 2. studenog 2002. snimio asteroid [[5535 Annefrank]].

Letjelica [[Hayabusa]] (Muses-C) trenutno je na putu prema asteroidu [[25143 Itokawa]]. U rujnu 2005. bi trebala uzeti uzorke tla s asteroida te se uputiti prema Zemlji.

== Vidi također ==
*[[Mađarska obitelj (asteroidi)]]
*[[Skupina Apollo]]
*[[Centaur (asteroid)]]

== Izvori ==
{{izvori}}

{{Hrvatska enciklopedija – autorska prava}}

== Vanjske poveznice ==
* [http://www.sysprint.hr/drvo/tekst40_1.html Drvo znanja br.40, godina IV. /prosinac 2000.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20140316161910/http://www.sysprint.hr/drvo/tekst40_1.html |date=16. ožujka 2014. }} Vladis Vujnović: Asteroidi
* [https://web.archive.org/web/20080603034539/http://astro.fdst.hr/SuncevSustav/asteroidi_i_meteoridi.php Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split – Asteroidi i meteoridi]
* [http://cfa-www.harvard.edu/iau/lists/NumberedMPs.html Discovery Circumstances: Numbered Minor Planets]
* [http://asteroid.lowell.edu/ Asteroid Observing Services]

{{Footer_Sunčevsustav}}
{{kometi}}

[[Kategorija:Asteroidi| ]]